Kada je Ursula von der Leyen ljetos najavila početak rada Konferencije o budućnosti Europe kao jedan od prioriteta nove Europske komisije, otvorilo se niz dilema oko ciljeva i načina rada tog dvogodišnjeg političkog foruma za raspravu o budućnosti europske demokracije koji bi trebao započeti 2020. a završiti 2022. Taj je projekt dodijeljen resoru Dubravke Šuice, a hrvatsko predsjedništvo Vijećem EU dobilo je mandat koordinirati pripremu zajedničkog stajališta Vijeća i posredovati u postizanju dogovora s Europskim parlamentom i Komisijom o sadržaju, opsegu, sastavu i funkcioniranju Konferencije.
Da to neće biti nimalo lagan zadatak može se već naslutiti iz dosadašnjih izjava ključnih institucija i aktera europske političke scene koje ukazuju na različita očekivanja od same Konferencije. Iako se u javnosti u prvi plan stavljaju drugi veliki prioriteti hrvatskog predsjedanja poput Brexita i višegodišnjeg financijskog okvira, pregovori oko dizajna Konferencije o budućnosti Europe bi se mogli pokazati ponajprije kao važan test demokratske zrelosti Hrvatske i razumijevanja temeljnih vrijednosti participativne demokracije te modela sudjelovanja građana i civilnog društva u postupcima odlučivanja.
Svi koji imaju iskustva s vođenjem javnih savjetovanja i rasprava znaju da je za uspjeh svake rasprave presudno unaprijed precizno odrediti ciljeve, ključne teme odnosno sadržaj rasprave, pažljivo pristupiti odabiru dionika i metoda savjetovanja, ali i kvalitetnom izvještavanju o rezultatima rasprave. Upravo je zato u ovoj početnoj fazi oblikovanja Konferencije o budućnosti Europe važno izvući pouke iz dosadašnjih sličnih inicijativa odnosno modela vođenja rasprava o europskim politikama koji su bili uglavnom nedjelotvorni.
Prvi i možda najvažniji izazov nove Konferencija o budućnosti Europe jest precizno odrediti zašto se uopće pokreće odnosno koja je svrha planiranih rasprava s građanima i civilnim društvom. U nedavnom intervjuupotpredsjednica Komisije Šuica je izjavila da je glavni cilj Konferencije vratiti povjerenje građana u institucije EU, te da će se u sljedeće dvije godine razgovarati s građanima, slušati ih, vidjeti što žele te njihove zahtjeve pokušati pretvoriti u stvarne politike.
Nešto jasnije očekivanje od rada Konferencije iznijela je Radna skupina Europskog parlamenta istaknuvši da će vjerodostojnost i politički legitimitet Konferencije ovisiti o sposobnosti da se ne zadrži na pukom slušanju i dijalogu nego da inicira konkretne promjene. U tom smislu predlaže da se u Međuinstitucionalnom sporazumu Komisija, Vijeće i Parlament unaprijed obvežu na podršku konkretnim zakonodavnim prijedlozima i ugovornim promjenama koje bi mogle proisteći kao rezultat rada Konferencije i rasprava s građanima.
Naime, iz dosadašnjih empirijskih istraživanja zadovoljstva građana raznim eksperimentima deliberativne demokracije na razini EU može se zaključiti da je izostanak povratne informacije o učincima rasprava i savjetovanja s građanima, odnosno neresponzivnost institucija na primljene prijedloge građana glavni uzrok pada povjerenja odnosno slabljenja motivacije građana za sudjelovanje.”, piše Toni Vidačak za Euractiv, a puni tekst dostupan je ovdje.
