“Bez čekanja njezina kraja, 2020. godinu možemo ocijeniti kao jednu od izazovnijih od stvaranja mlade hrvatske države. U prva dva mjeseca nitko nije ni slutio da će doći do recesijskih kretanja. Prognoze za Hrvatsku s kraja 2019. upućivale su na rast hrvatskog gospodarstva od oko 2.8 % i “kukali” smo zbog usporavanja. U eurozoni se predviđao rast od oko 1 % tijekom i ove i iduće godine. Stvarnost se pokazala drukčijom i sad bismo bili zadovoljni da se izvučemo sa što manjim minusom. Naše prognoze upućuju na mogući pad od oko 9 %, ali pojedini autori još su i pesimističniji.
IZAZOVNE SITUACIJE
Tako snažan pad u ekonomskoj teoriji nije nepoznanica i moguć je kad se istovremeno pojave negativni šokovi i na strani ponude i na strani potražnje, što je ovdje i bio slučaj. Uz pad proizvodnje ovdje treba spomenuti i utjecaj na razinu cijena jer su njihovi efekti na cijene oprečni. Čini se da učinci na cijene nisu znatno izraženi jer se inflacija iz ožujka 2020. (0.6 %) kreće na razini one iz većeg dijela prethodne godine, što upućuje na zaključak da je intenzitet šokova bio sličan. Ipak za čvršći zaključak treba vremena jer su se u ožujku počele primjenjivati epidemiološke mjere. Treba također istaknuti da je nešto izraženiji rast cijena bio na prijelazu dviju godina (dakle prije krize), čemu su znatno pridonosile cijene energije i prehrambenih proizvoda.
Sad kad Hrvatska postupno relaksira epidemiološke mjere, velika je nada ostavljena za turizam. Ali novi podaci govore da je u travnju ove godine oko 90 % manje turista u Hrvatskoj u odnosu prema travnju 2019. godine. To naravno znači da mjere za oživljavanje gospodarstva valja donositi u suradnji i s drugim zemljama. Koronakriza je, naime, pogodila i naše najvažnije vanjskotrgovinske partnere (među njima je Italija jedan od najvažnijih) i njihovo oživljavanje preko izvoza i turizma pridonosi našem gospodarstvu. Međutim, javlja se i drugi izazov jer su zemlje sklonije da se domaća potražnja umjesto na uvoz usluga (što za njih odlazak u inozemstvo jest) radije iskoristi na domaća dobra. Tu se onda javljaju i politička nadmetanja, čiji smo svjedoci i ovih dana. Čuli smo za interes Čeha za odlazak na Jadran, čak i za otvaranje zasebne željezničke linije, ali smo čuli i za probleme koje stvaraju Austrija i Mađarska. To otvara jednu izazovnu situaciju – u isto vrijeme su puna usta “europskih vrijednosti”, ali je u isto vrijeme prisutna i politika “osiromašenja susjeda”. Kada je većina zemalja pogođena istim šokom, otvara se potreba zajedničkog rješavanja problema koja se ogleda u financijskoj pomoći ugroženim zemljama. Novac, međutim, ne pada s neba, pa se veći i nepredviđeni izdaci mogu financirati samo većim izdvajanjem razvijenijih članica. To ipak ne ide lagano, pa bih izdvojio sociološke i političke probleme.
Sociološki problem proizlazi iz percepcije dijela članica Europske unije, mahom mediteranskih zemalja, kao onih koje više troše nego što stvaraju. To sigurno kreira javno mnijenje u drugim članicama, čemu pridonose deficiti vanjske trgovine i proračunski deficiti. Moguće je da je važnost vanjskotrgovinskih deficita i veća, ali ne treba zanemariti ni proračunske. Značenje ovih drugih je ipak povezano s percepcijom investitora, koja se može pogoršati u uvjetima krize, u što smo se imali prilike nedavno uvjeriti. Bez obzira na to, deficit trgovinske razmjene lakše pridonosi ovom dojmu. Prema podacima za 2019. godinu, 15 % našeg robnog uvoza otpada na Njemačku i 14% na Italiju. To je veliki udio za nas, ali ne i Njemačkoj ili Italiji. Da Hrvati ne kupe ni jedan automobil iz Njemačke ili ne odu na skijanje u inozemstvo, to ne bi puno pogodilo njemačko ili austrijsko gospodarstvo. Da je koronakriza samo pogodila Hrvatsku, to ne bi puno zabrinjavalo “štediše”. Situacija je znatno složenija kad istovremeno kriza zahvati više zemalja, a to se upravo dogodilo s koronakrizom. Zato možemo očekivati da će na kraju prevladati EU zajedništvo.
No važnost EU zajedništva ne znači da neće biti i parcijalnih političkih interesa. Pa mi se u našim medijima naslušamo i načitamo priča o ‘‘briselskim slugama‘‘, dok u isto vrijeme s dodatkom ‘financirala Europska unija‘ svaki projekt diskretno prezentiramo kao uspjeh. Što onda reći o zemljama ‘‘štedišama‘‘? Opiranje većim uplatama (s obzirom na to da sve imaju relativno visok dohodak) kod njih se doživljava kao obrana dijela nacionalnog suvereniteta, to više što je fiskalna politika i nakon uvođenja eura u velikoj mjeri pod nadzorom zemalja članica. Unatoč tome, valja očekivati da će među zemljama prevladati kompromis.
ZAMOR PROŠIRENJA
Sve napisano upućuje na izazovno okruženje u kojem se odvijalo hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a, a tome bih dodao i dovršenje Brexita. Valja podsjetiti da je riječ o rotirajućoj funkciji koja traži i suradnju s drugim zemljama članicama EU-a, a posebice neposrednim prethodnikom i nasljednikom. U takvim okolnostima, čak i da je trenutno predsjedajuća, utjecaj jedne zemlje vjerojatno postoji, ali je ograničen. To se najbolje može potkrijepiti davanjem statusa kandidata za članstvo u EU-u Sjevernoj Makedoniji i Albaniji. Svaka zemlja s vanjskim granicama EU-a ima interes za daljnjim proširenjem EU-a, čak i kad su zemlje jezgre ‘‘umorne od proširenja‘‘, pa je i interes Hrvatske za daljnjim proširenjem EU-a na članice bivše Jugoslavije očekivan. Ponajprije je riječ o političkom, ali i ekonomskom interesu, jer se velik dio našeg izvoza odnosi na te zemlje, pa bi i naši proizvodi u njima bili pristupačniji pridruženjem u EU. Kako je pristup Sjeverne Makedonije i Albanije krajem 2019. godine bio blokiran, sigurno je bila nužna i diplomatska aktivnost, u čemu je Hrvatska odigrala bitnu ulogu. Ona je sigurno bila taj pokretač, ali su konačni sud dale druge članice EU-a (zato što status kandidata moraju potvrditi sve EU članice), vjerojatno shvativši da je nekorektno i “neeuropski” ovim zemljama koje su već dugo u “čekaonici” odgađati status kandidata. Ali za samu Hrvatsku ovo donosi zanemarivu ekonomsku korist – čak i kada one jednog dana okončaju proces pristupanja, to neće znatno pridonijeti vanjskoj trgovini Hrvatske jer to nisu najvažniji trgovinski partneri. Ali šalje i važnu poruku Bosni i Hercegovini i Srbiji, s kojima smo 2019. ostvarili 14 % robnog izvoza, a koje još nisu u svojstvu kandidata. Ovaj primjer jasno pokazuje kako je ekonomske koristi ovakvih funkcija jako teško mjeriti jer znaju dolaziti daleko u budućnosti. To je još teže ocjenjivati kad ti se s predsjedanjem poklope jako iznenadne situacije kao što je koronakriza. S obzirom na to da ne znamo što nas najesen očekuje oko epidemije, s njome će se sigurno još baviti Njemačka kao naš nasljednik, a možda i tijekom 2021. Portugal i Slovenija. Možda je takvu odluku lakše donijeti u sferi politike, što će bolje procijeniti netko iz područja politologije i međunarodnih odnosa.
Drugi razlog zbog kojeg ne želim ulaziti u ocjenu hrvatskog predsjedanja tiče se ljetnih izbora koji nas čekaju 5. srpnja. I uz pozitivnu i uz negativnu ocjenu našeg predsjedanja na neizravan način bih se uključio u predizbornu kampanju, što ni u kojem slučaju ne želim. Umjesto toga radije bih se osvrnuo na još jednu pogodnost koju nam je donijela koronakriza, a to je da razmislimo o našem neefikasnom gospodarenju resursima. Često o tome čujemo u javnosti, ali se sve svodi na isprazne priče. Najočitiji primjer neefikasnosti ogleda se u iseljavanju radne snage (ne samo iz Slavonije, o čemu se više priča nego i iz drugih dijelova Hrvatske) i u velikom uvozu hrane unatoč ‘‘zelenoj‘‘ njivi. Nadalje, da nije turizma, čini se da ne bismo znali ni što bismo s ‘‘plavom‘‘ njivom. Smanjenje proizvodnje hrane do kojeg je došlo posljednjih desetak godina i prekomjerna ovisnost o turizmu s koronakrizom za Hrvatsku su se pokazali izuzetno riskantnim.
Za ovo posljednje smo u velikoj mjeri i sami odgovorni jer ni jedan razvojni plan ne znamo sastaviti a da na prvo mjesto ne stavljamo turizam. Da ne budem krivo shvaćen, turizam je naša važna gospodarska grana, ali to ne znači da treba zanemarivati i druge djelatnosti. Rad na umanjivanju ovih rizika zajedno s ublažavanjem demografskih problema za mene su puno važnije stvari od ocjene predsjedanja Vijećem EU-a.”, piše Željko Bogdan s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za Glas Slavonije.
