S ciljem otkrivanja stvarnosti koja stoji iza prečesto nevidljivih “klimatskih migranata”, koalicija kampanje Climate of Change upravo je objavila izvješće koje istražuje vezu između klimatskih promjena i obrazaca mobilnosti u četiri zemlje koje se suočavaju s prirodnim katastrofama s povećanom učestalošću i intenzitetom : Senegal, Gvatemala, Kambodža i Kenija.

Dok je 2015. godine nekoliko država članica zatvorilo svoje granice kao odgovor na sirijsku izbjegličku krizu, EU-u je trebalo samo tjedan dana da provede Direktivu o privremenoj zaštiti kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Ova je direktiva omogućila privremene boravišne dozvole i azil za Ukrajince, dokazujući sposobnost EU-a da brzo odgovori na sukob pružajući utočište ljudima koji bježe od užasa. Do danas je do 5 milijuna Ukrajinaca imalo koristi od privremene zaštite EU-a.

Povrh načela međunarodne solidarnosti koje bi trebalo pokretati EU, kolonijalna prošlost bloka i njegovi trenutni globalni trgovinski odnosi naglašavaju povijesnu odgovornost za mnoge sukobe koji pustoše svijetom. Klimatske promjene nisu iznimka na ovom popisu sukoba izazvanih EU-om.

Ipak, ljudi raseljeni zbog klimatskih katastrofa ili degradacije okoliša ne ispunjavaju pravnu definiciju ‘izbjeglice’ i često promaknu ispod radara javne rasprave. Prepoznajući ovu rastuću potrebu za utvrđivanjem demografije klimatskih migranata, istraživači sa Sveučilišta u Bologni objavili su za kampanju Climate of Change izvješće pod naslovom „Izvan panike? Istraživanje klimatskih mobilnosti”.

Tko su klimatski migranti?

Klimatske promjene značajan su uzrok migracija, a nedavne studije procjenjuju da bi do 2050. godine 216 milijuna ljudi moglo natjerati da napuste svoje domove. Važno je napomenuti da se ova brojka odnosi na unutarnju migraciju, a ne na prekograničnu, jer se ta kretanja često okvirno postavljaju.

Unatoč ogromnom potencijalu za velike migracije izazvane klimatskim promjenama i potrebi za usvajanjem imigracijskih politika u vezi s ovim priljevom, bogate industrijalizirane zemlje grade zidove, a ne mostove za izbjeglice. Najveći svjetski emiteri stakleničkih plinova troše u prosjeku preko dva puta više na naoružavanje svojih granica nego na financiranje klimatskih promjena. Transnacionalni institut ovu razliku u potrošnji naziva ‘klimatskim zidom’.

U isto vrijeme, degradacija okoliša uzrokovana lošim upravljanjem ili pretjeranim korištenjem prirodnih resursa dovodi do krčenja šuma (ilegalna sječa u Kambodži i Gvatemali), dezertifikacije (u Senegalu i Keniji) i poremećaja ekosustava kao što su šume mangrova u blizini Senegala. obala. Ribolov u Senegalu, koji zapošljava 15% stanovništva, uništen je globalnim zagrijavanjem, kao i lošim upravljanjem otpadom, zagađenjem i otimanjem oceana.

Klimatske promjene djeluju kao multiplikator već postojećih ranjivosti u tim zemljama, kao što su siromaštvo, nedostatak resursa i nesigurnost hrane, koje su međusobno povezane i utječu jedna na drugu. Stoga su ljudi, osobito oni koji rade s okolišem i ovise o njemu, skloniji migraciji kao jedinoj strategiji prilagodbe.

Klimatska pravda je pravda mobilnosti

Unatoč raširenoj priči da se klimatska migracija vrti oko masovne migracije na globalni sjever, ovo izvješće potvrđuje da je unutarregionalna migracija daleko prevladavajuća od međunarodne migracije kada su u pitanju razlozi povezani s okolišem.

Za migrante u četiri prethodno spomenute zemlje, visoko restriktivni sustavi viza koji se muče s pretjeranim troškovima, znače da su redovni kanali za prekograničnu migraciju izuzetno ograničeni i manje vjerojatni. Zbog toga se ljudi koji sudjeluju u prekograničnoj migraciji suočavaju s većim rizicima iskorištavanja i velikim troškovima osiguravanja međunarodnog prolaska.

EU snosi veliku odgovornost za te opasne migracijske koridore. Kao što su naše institucije pokazale s ratom u Ukrajini, mogu se uspostaviti redoviti migracijski putovi kako bi se pružila privremena zaštita raseljenim osobama kroz regionalne i bilateralne sporazume o slobodnom kretanju.

Potreba za klimom promjene

Siguran, čist, zdrav i održiv okoliš ljudsko je pravo koje priznaju Ujedinjeni narodi, a koje se ne ostvaruje u mnogim dijelovima svijeta. To zahtijeva hitnu akciju, kao što zahtijevamo u našoj peticiji #ClimateOfChange europskim čelnicima za COP27.

Klimatska pravda nije samo pitanje obrane prava na kretanje, već i obrane prava na stanovanje, ostanak i pružanje klimatskih reparacija kao pomoć u tome. EU, kao jedna od regija koje su najviše pridonijele klimatskoj krizi, mora njegovati saveze solidarnosti i kolektivnu akciju s ljudima u najugroženijim ljudima i područjima (MAPA), pružajući dovoljno financijske potpore za financiranje politika ublažavanja i prilagodbe.

Kako bi izbjegli ‘klimatski apartheid’, industrijalizirane bogate zemlje moraju usvojiti novo ekološko razmišljanje, suočavajući se i prevladavajući ekstrativističku i kolonijalističku logiku svojih ekonomskih odnosa. EU može i mora ubrzati prijelaz s fosilnih goriva, prihvaćajući energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije i odgovorne načine proizvodnje koji ne stavljaju interese korporacija iznad interesa ljudi i prirode, posebno na globalnom jugu.

Postojeći poredak je prijetnja dugoročnoj sigurnosti okoliša. Samo ambiciozna tranzicija prema socijalno i ekološki pravednom gospodarstvu može zadovoljiti potrebnu razinu djelovanja. Obveza Pariškog sporazuma da globalno zagrijavanje drži ispod 1,5°C nije naš jedini način da izbjegnemo katastrofalne posljedice za okoliš, već i da osiguramo ljudska, socijalna i ekonomska prava milijuna ljudi.

Vrijeme je da se klimatskoj krizi pozabavimo kao društvenom krizom, skrećući pozornost na međusobne poveznice našeg ekstraktivnog gospodarstva i njegove nejednake utjecaje diljem svijeta.