Iako migracije i stradanja ljudi na granicama Europske unije nisu novost, iznimno velik broj poginulih ove godine, kao i humanitarna kriza, potakle su Europsku komisiju da intenzivira proces pronalaženja rješenja za takve izazove. Naredni sastanak samo je jedan u nizu kojim se pokušava uspostaviti efikasna suradnja između određenih afričkih i europskih zemalja, a u vidu kontrole dolaska neželjenih migranata na teritorij EU. Stoga Inicijativa „Dobrodošli!“ od sudionika sastanka očekuje visoku razinu političke i moralne odgovornosti spram odluka koje će donijeti obzirom da su u pitanju tisuće ljudskih života, odnosno pravo na život i sigurnost. Dosadašnji sekuritizacijski pristup, koji proizvodi neopravdanu i kontraproduktivnu kriminalizaciju migracija, direktno doprinosi povećanju rizika putovanja te osnažuje krijumčarske mreže, nije i ne može biti smjer kojima Europska unija nastavlja. Inicijativa očekuje i apelira na ravnopravna i snažna partnerstva te odluke temeljene na zajedničkoj i humanoj viziji te efektivnim praksama poštivanja ljudskih prava i slobode kretanja, očuvanja stabilnosti i izgradnje mira, kao i razvojne suradnje prema načelu ljudske sigurnosti.
Od sudionika sastanka- donositelja odluka Inicijativa „Dobrodošli!“ traži i očekuje:
– Podršku i suradnju, a ne uvjetovanje u zajedničkom iznalaženju dugoročnih rješenja za sve osobe koje su napustile svoje domove, kao i u osiguranju alternative migracijama u zemljama porijekla kroz doprinos izgradnji društava, unapređenju kvalitete života te prevenciji sukoba.
Bilo koji oblik uvjetovanja razvojne pomoći političkim zahtjevima poput sprečavanja migracija, strožih kontrola granica ili pristanka na readmisijske ugovore ne može biti prihvatljiv. Fundamentalne postavke razvojne suradnje (kao i novousvojeni UN-ovi Održivi razvojni ciljevi) podrazumijevanju jačanje političke suverenosti države primateljice te ostvarivanje individualnih sloboda svih pojedinaca, a naročito onih u najranjivijem položaju, u što svakako spadaju prisilno raseljene osobe. Dugoročne razvojne strategije usmjerene osiguravanju dostojanstvenog života za sve ljude nije moguće ostvariti uz sustavan i kategorički rad na restrikciji migracija, budući da su one i komplementaran i sastavni dio međunarodnog ekonomskog razvoja.
– Pristup pravičnim i pravednim sustavima azila u svakoj državi potpisnici Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine te poštivanje opće obvezujućeg načela non-refoulement kao sastavnog dijela međunarodnog običajnog prava. Potrebno je unaprijediti međunarodne obveze za pružanjem međunarodne zaštite u državama EU te zaustaviti daljnju eksternalizaciju upravljanja granicama i sustava azila. Politika eksternalizacije zemljama EU-a omogućuje jasno pozicioniranje u odnosima moći, učinkovito smanjenje vlastite izloženosti tražiteljima azila, izbjeglicama i migrantima te proširenje svog internog sustava redistribucije u procesuiranju zahtjeva za azil na druge zemlje. Prebacivanje postupka azila u države s vrlo niskim standardima zašite ljudskih prava kao i uvođenje „misija“ u politički vrlo osjetljive postupke azila predstavlja prakse upravo suprotne intenciji Konvencije.
– Osiguranje sigurnih puteva i pristup teritoriju EU kako bi se smanjio broj smrtnih slučajeva migranata i spriječila kršenja njihovih prava na putu. „Mješovitost“ kao obilježje suvremenih migracija posljedica je višestrukih i međusobno uvjetovanih razloga koje im prethode. Uzroci međunarodne humanitarne krize kojoj svjedočimo su asimetrija razvoja, političke i financijske moći, klimatske promjene, ratovi i nestabilnosti. Razlikovanje izbjeglica i ekonomskih migranata u suvremenom kontekstu predstavlja svojevrsnu lažnu dilemu, te stoga i pristup i pravni okvir utemeljen na takvom razlikovanju ne može dati adekvatan odgovor na ovakvu realnost političkih prilika i njezin trajni karakter. Restriktivne politike spram „ekonomskih migranata“ dovode do još više iregularnih migranata, eksploatacije, kršenja ljudskih prava te percepcije da se tu radi o prijetnji, a ne o prilici što otvara i brojne mogućnosti nametanja politike straha te eksploatacije iste i manipuliranja europskom javnošću. Vizne režime je potrebno olakšati i radnicima migrantima i njihovim obiteljima osigurati dostatna prava, uključujući i posebne mjere koje proizlaze in njihovog posebnog statusa i pozicije kao sto su spajanje obitelji, afirmativne školarine i dr.
Humanitarna kriza prerasla je i u krizu Europske unije, stoga ponavljamo da EU mora inicirati pregovore s međunarodnim subjektima radi uspostavljanja sigurnih koridora do svojih granica, napuštanja ili barem suspenzije viznih režima i Dublinske uredbe te aktivacije mehanizma privremene zaštite.
