Gordan Bosanac
Prilikom rasprave o proračunu RH za 2021. godinu, pažnju javnosti privukao je amandman zastupnice vladajuće većine, Marijane Petir, koja je predložila otvaranje nove stavke u sklopu proračuna Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) – dio namijenjen za međunarodnu razvojnu suradnju. Stavku je nazvala “Pomoć progonjenim kršćanima i drugim osobama koje su u potrebi“, a predviđeni iznos je 1.500.000 kn. Kako sukladno Zakonu o proračunu predlagatelj amandmana mora reći i s koje stavke bi oduzeo sredstva kada otvara novu stavku, zastupnica Petir je predložila umanjiti stavku „tekuće donacije“ unutar odjela razvojne suradnje sa 4.500.000 na 3.000.000 kuna. Time je, de facto, novac rezerviran za projekte razvojne suradnje, usmjerila u konkretno tematsko područje: „pomoć progonjenim kršćanima“.
U svom obrazloženju amandmana Petir navodi kako bi se ovim sredstvima mladim ljudima koji su progonjeni zbog svoje vjere te im je onemogućeno školovanje, omogućilo da studiraju u Hrvatskoj. Također očekuje da će se kroz taj program raditi i na „razvoju i izgradnji uništenih kršćanskih zajednica“. Dalje obrazlaže da „kršćani nose teret progona diljem svijeta“, te navodi brojku od 300 milijuna kršćana koji su „u opasnosti od različitih oblika progona“. Naglašava i trend pada brojnosti kršćana u Siriji ali i u drugim krajevima svijeta – primarno zbog progona od strane džihadista.
Vlada je prihvatila ovaj amandman, a čitav niz medija izvijestio je o prihvaćanju amandmana kao o vijesti iz saborske rasprave – bez prevelikog ulaženja u vrijednosnu orijentaciju navedenog amandmana. Oglasio se je i CROSOL – platforma organizacija civilnog društva koje rade na praćenju politika i provođenju aktivnosti iz područja međunarodne razvojne suradnje, i jasno osudila takav amandman, upozoravajući da se „selektivno dodjeljivanje pomoći na vjerskoj, etničkoj ili rasnoj osnovi protivi načelima međunarodne razvojne suradnje te predstavlja diskriminaciju svih ugroženih skupina koje nisu obuhvaćene ovom mjerom.“
Krajem travnja ove godine, amandman je operacionaliziran u obliku zajedničkog javnog natječaja MVEP-a i Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO), te poziva mlade kršćane sa Bliskog istoka, Azije i Afrike da se prijave uz potvrdu lokalne župe. Natječaj je otvoren do 17. svibnja 2021.
Iako je amandman privukao pažnju javnosti, izostala je dublja rasprava oko toga zašto je ova mjera krajnje problematična. Udruge okupljene u platformu CROSOL dobro su prepoznale diskriminacijski potencijal te mjere, ali na društvenim mrežama pojavila se je i kontra argumentacija u smjeru da su kršćani uistinu izloženi ozbiljnom progonu i da se može primijeniti mjera pozitivne diskriminacije, kao što se ponekad primjenjuje na žene, LGBTIQ osobe, nacionalne manjine i sl.. Problem progona je stavljen u okvir ljudskih prava.
Nema sumnje da danas postoji ozbiljan progon ljudi po vjerskoj osnovi. Ali ne samo kršćanskoj, nego i po drugim vjerskim osnovama. Pa pogledajmo samo unutar našeg vlastitog europskog dvorišta koliko je islamofobija uzela maha a ista se reflektira i prema migrantima koji pokušavajući ući na teritorij EU. Osobno sam svjedočio primjerima kada su migranti i izbjeglice na granici oko vrata stavljali krunice, kako bi im se netko smilovao da uđu u EU. To pogranično samo-pokrštavanje iz očaja, primjer je kako sve predrasude temeljene na vjeri utječu na živote ljudi.
Pokušat ću argumentirati da je ova mjera utjelovljena na vjerskom fundamentalizmu i na netrpeljivosti prema drugim religijama.
Iako na prvi pogled, pomoć progonjenim kršćanima izgleda potpuno korektno i opravdano, tu mjeru potrebno je staviti u širi kontekst. Diskurs progonjenih kršćana već je duže vrijeme preuzet od strane radikalno desnih i vjersko-fundamentalističkih krugova i služi primarno da jača mržnju prema drugim vjerskim zajednicama, s fokusom na Islam. Govoreći dominantno o progonu kršćana od strane radikalnih islamista, radikalna desnica namjerno prešućuje činjenicu da su i sami muslimani progonjeni od vjerskih islamističkih fanatika, kao i svi oni ljudi koji se ne slažu s radikalnim Islamom. Prešućuje se i činjenica da su poneki kršćani također proganjani od strane radikalnih- fundamentalističkih kršćanskih grupa. Tema „progona kršćana“ strateški je i podmuklo odabrana kao i tema „zaštite obitelji“ da se kroz patetiku mobilizira što veći broj ljudi unutar kršćanski većinskih država te da se portretira njihov progon kao zlo od strane druge religije. Dakle, radi se de facto o obračunu kršćanskih fundamentalista sa islamskim fundamentalistima u koju se kroz diskurs ljudskih prava pokušava uvući što veći broj građana. U tu prljavu igru zaplele su se institucije RH prihvativši amandman zastupnice Petir.
To nije prvi puta da kršćanski vjerski fundamentalisti koriste diskurs ljudskih prava (protiv kojeg se inače zdušno bore) kako bi prikriveno širili mržnju prema drugoj društvenoj skupni. Najbolji primjer za to bio je referendum o braku koji je za posljedicu imao širenje mržnje prema seksualnim i rodnim manjinama, a na krilima uspjeha tog referenduma isti ljudi krenuli su širiti mržnju prema drugim (nacionalnim, točnije Srbima) manjinama. Srećom, s vremenom su barem u Hrvatskoj prokazani i izgubili su svoj mobilizacijski potencijal.
Zbog svega navedenog, neće začuditi da je jedan od vodećih glasnogovornika teme progona kršćana u Europi Viktor Orban. Njegova vlada redovno organizira međunarodne konferencije o progonu kršćana. Isti onaj Orban koji je na temelju širenja straha i predrasuda mobilizirao građane Mađarske ali i šire da prihvate politiku žice i mita o obrani kršćanske Europe od barbara koji ju napadaju. Nije trebalo proći dugo vremena da se Orbanu priključi i radikalna poljska desnica prožeta katoličkim fundamentalistima, a koja trenutno vlada Poljskom. Tema je postala toliko mainstream unutar radikalno desnih krugova da su i njihovi vodeći think-tankovi zaduženi za opstruiranje politika ljudskih prava u EU, krenuli izdavati priručnike o progonu kršćana. Očekivano, bivša Trumpova administracija je također prigrlila ovu temu.
Nema sumnje da ljudi kršćanske vjeroispovijesti jesu intenzivno progonjeni u pojedinim dijelovima svijeta. O tome govori čitav niz dobro dokumentiranih slučajeva i izvještaja. Iz pozicije ljudskih prava, progon na temelju vjeroispovijesti je u potpunosti neprihvatljiv. Ali ključno je pitanje kako pristupiti rješavanju tog problema. Sigurno ne na način da rješavanje problema generira netrpeljivost prema drugim religijama niti da ostavlja u patnji druge koji su proganjani a ne pripadaju određenoj skupini koju želimo zaštiti. U tom smislu, kako u Africi, Aziji, Bliskom istoku – tako i u Europi ili u Americi, potrebni su nam projekti prevencije protiv vjerskog fundamentalizma – vezanog za bilo koju religiju. Vjerski fundamentalizam nanio je nesagledive štete kroz povijest ljudima, a nažalost – prisutan je i danas, svuda među nama. To je opasnost s kojom se stalno treba boriti, a u prvim redovima te borbe moraju biti sami vjernici jer fundamentalizam radi upravo protiv njih.
Žalim što su se naša dva ministarstva MVEP i MZO uplela u tu skrivenu mrežu fundamentalizma. Još uvijek nije kasno da natječaj preformuliraju i otvore ga prema svim onim mladim ljudima koji ne mogu studirati jer im vjerski fundamentalisti to brane ili su zbog toga oni i njihovi obitelji proganjani.
P.S. U vrijeme pandemije, fraza „progon kršćana“ počinje se zlorabiti i u slučaju kada javne službe rade na suzbijanju pandemije, provodeći mjere propisane od strane epidemiologa i u katoličkim crkvama u Irskoj. Na ovom benignom videu, možete vidjeti kako se i u takvim slučajevima „progonjeni kršćanin“ pozicionira u odnosu na „neprogonjenog muslimana“ (što naravno nije istina).
Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovoran autor i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.
