Prof.dr.sc. Goran Bandov, stručnjak za europske i međunarodne odnose i diplomaciju, Sveučilište u Zagrebu
Sažetak
Ljudska prava i slobode se ograničavaju zbog pandemije Covid-19. Jedan dio građana teže prihvaća ograničavanja i promijene, koje mjere unose u njihov svakodnevni život. Članak se koncentrira na pitanje što država treba učiniti, kako bi osigurala potporu građana za provođenje epidemioloških mjera. Kao ključnim nameće se potreba pouzdanog informiranja građana o pandemiji, uključivanje svih građana u borbu protiv pandemije, zaštita od diskriminacije, osiguravanje sredstava za život svim građanima, koje pogađaju mjere te odgovorno ponašanje predstavnika države, koji moraju imati uzorni odnos prema epidemiološkim mjerama.
Europsko (ne)prihvaćanje realnosti
Covid-19 prvo je bio kineski pa azijski, a onda polagano je postao i globalni, tako i europski, problem. Što smo više o njemu znali, više smo shvaćali koliko zapravo malo znamo. Europa je dugo zanemarivala signale, živjela kao da se korona kriza događa negdje drugdje, daleko od nje, kao to nije njezin problem, niti će to ikada postati. Čak i kad su se pojavili prvi službeno zabilježeni slučajevi u Francuskoj i Italiji, Europa je negirala potencijalni problem na svojem teritoriju. Uz to, Europljani su bili prilično uvjereni kako imaju jak zdravstveni sustav, koji će vrlo efikasno odgovoriti, ako bi se i dogodio neki zdravstveni izazov. No, kad je pritisak na zdravstveni sustav postao zabrinjavajući, sve se više shvaćalo kako je Covid-19 došao u Europu kako bi se udomaćio. Europa je počela uvodit obrambene mehanizme.
Uvođenje epidemioloških mjera kako bi se zaštitio život i zdravlje ljudi
Kako se na početku pandemije nije znalo protiv čega se konkretno borimo, najefikasnija mjera je bila uvođenje potpune karantene. Tu mjeru je implementiralo niz europskih države, bez prethodnog zajedničkog dogovora, u domino efektu. Granični prelazi su se zatvarali diljem Europe, unutra su mogli gotovo isključivo samo državljani tih država. Sredinom ožujka 2020. godine gotovo cijela Europa je bila blokirana. Sve su se europske zemlje posvetile zaštiti ljudskih života i zdravlja ljudi na način, koji im se u tom trenutku učinio primjeren, zanemarujući druge aspekte, uključivo socio-ekonomske dimenzije svakodnevnog života građana.
Uvođenje (gotovo) potpunog zatvaranja države i društva, mjera s kojom se suvremena Europa nije susrela, činilo se nužno, kako bi se zaštitili ljudski životi i zdravlje ljudi. Mjere su išle od zatvaranja škola i uslužnih djelatnosti, do uvođenja vrlo restriktivnih policijskih satova u nekim državama (primjerice Belgija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Slovenija, Srbija). Sve te mjere imale su neki oblik ograničavanja slobode kretanja. S druge strane, neke države su odlučile ostaviti društvo relativno otvorenim, činile su se kao egzotični izuzeci, poput primjerice Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su na početku proglašenja pandemije imale vrlo otvoren model borbe protiv pandemije. Švedska je ipak postepeno prilagođavala mjere i pooštravala ih. UK je bio puno brži u promijeni kursa zbog snažnog pritiska na zdravstveni sustav. Već nakon nekoliko tjedana otvorenog modela, UK je odlučilo značajno zaoštriti svoje mjere, između ostalog, potpunim zatvaranjem društva, pri čemu je ljudima bilo dopušteno izaći iz kuće isključivo kako bi pribavili najosnovnije namirnice. To je bila mjera, koja je bila u međuvremenu implementirana u nizu drugih europskih država.
Nakon prvog šoka, građani su ubrzo počeli propitivati primjerenost niza mjera kao društvene reakcije na pandemiju. Sve snažnije su se čula pozivanja na zaštitu ugroženih ljudskih prava, prvenstveno prava na slobodu kretanja, koje je sa sobom povezivalo niz drugih prava i sloboda. Onaj kome se oduzme sloboda kretanja, ne može ostvarivati primjerice niti prihod od rada, ugrožena mu je sloboda poduzetništva, ali i pravo na obiteljski život, ako primjerice obitelj živi razdvojeno.
Javna rasprava postavila je pitanja mogu li se ljudska prava ograničiti te ako mogu, ima li nekih koja imaju posebnu zaštitu te nikad ne može doći do njihova ograničavanja ili ukidanja. Kako je postojala nevoljkost građana na dugotrajno apstiniranje od slobode kretanja, ali i niza drugih prava i sloboda, postavilo se pitanje što bi država trebala činiti kako bi dobila snažniju podršku građana za provođenje (restriktivnih) epidemioloških mjera.
Pitanje ograničavanja ljudskih prava
Ostvarivanje nekih od ljudskih prava i sloboda, u kojima su građani navikli potpuno slobodno uživati, može postati pravi izazov u izvanrednim okolnostima kao što je pandemija. Sloboda smije biti ograničena samo kad počinje ugrožavati slobodu drugoga. Niz europskih i međunarodnih pravnih dokumenata jamči pravo na život i zaštitu života te pravo na zdravlje i zdravstvenu skrb. Slijedom toga, (europske) države su obvezne poduzeti sve nužne korake kako bi spriječile prijetnje javnom zdravlju.
U momentu kada Svjetska zdravstvena organizacija proglašava pandemiju, ona zapravo proglašava izvanredno zdravstveno stanje za cijeli svijet. Europske države su odmah učinile niz koraka kako bi osigurale esencijalna ljudska prava vezana uz život i zdravlje, koje pandemija direktno ugrožava. Istovremeno je uvođenje niza epidemioloških mjera imalo za direktni učinak i ograničavanje sloboda građana. Pravno uporište za ograničavanje nekih sloboda i prava, europske države su našle u (Europskoj) Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 5.e., čl.8-11), koja izrekom navodi kako je sprječavanje širenja zaraznih bolesti može biti razlog ograničavanja sloboda građana.
Pri tom trebamo naglasiti kako ne može doći do ograničavanja svih ljudskih prava i sloboda, nego se neke od njih moraju poštivati i u izvanrednim okolnostima poput: prava na život; zabrane da se nekoga drži u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu; trgovina robljem zabranjuju se u svim oblicima; nitko se ne smije podvrgnuti mučenju, torturi ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni; svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.
Sva ograničenja do kojih bi došlo zbog izvanrednih okolnosti, zbog proglašenja pandemije i straha za život i zdravlje ljudi, moraju biti strogo svrsishodna kako bi se postigao viši cilj, moraju biti proporcionalno implementirana te se strogo zabranjuje diskriminacija pri primjeni i ograničavanju tih prava i sloboda. Uz to, sva ta ograničenja se smiju uvesti samo kao privremena mjera dok postoji direktna ugroženost za život i zdravlje ljudi. Čim bi ta nužnost izostala, mjere ograničavanja ljudskih prava i sloboda poput primjerice slobode kretanja, morale bi biti ukinute.
Što država mora činiti ako želi da građani odgovornije prihvate ograničavanja ljudskih prava
Niz epidemioloških mjera usmjerenih na zaštitu života i zdravlja ljudi ograničavaju određena prava i slobode u kojima su građani do tada uživali, primoravaju ljude da izađu iz svoje dotadašnje svakodnevice, komoditeta, da prilagođavaju životne prilike novim mjerama, sebe susprežu uokvirujući se u neko novo normalno stanje. Jedan dio građana se zbog primjene tih mjera osjeća poput kažnjenika, kojem su nametnute mjere bez konkretnog smisla i povoda. Oni zamjeraju između ostalog ograničavanje njihove slobode kretanja, prava na rad i poduzetništvo, prava na privatnost i obiteljski život.
Kako bi se oduprli uvođenju novih epidemioloških mjera jedan dio građana svjesno krši uvedene mjere, potpisuju peticije i javno prosvjeduje protiv njih. Uz to, postoji i niz grupa građana na društvenim mrežama, koje negiraju pandemiju i postojanje virus Covid-19 ili njegov utjecaj na zdravlje ljudi i smrtnost. Takve grupe na društvenim mrežama jesu vrlo kvalitetni rasadnik ideje otpora uvođenju mjera. Unutar tih grupa, vrlo često dolazi do propitivanja niza informacija pa ostaje dojam kako je upravo nedostatak pouzdanih informacija ključni izazov za građane, prvenstveno za one koji se protive mjerama, ali i za one koji su s njima suglasni.
Slijedom toga se nameće ključno pitanje – što države trebaju činit, kako bi dobila podršku svih građana (ili barem najvećeg dijela) kako bi epidemiološke mjere mogle imati puni uspjeh. Čim jedan značajniji dio građana krši mjere, društveni obrambeni mehanizam zadobiva prevelike propusne rupe u tom sustavu obrane društva od virusa. Slijedom toga dolazi do direktnog ugrožavanja zdravlja ljudi i njihova života. Zbog toga države moraju značajno efikasnije raditi na implementaciji niza mjera kako bi osigurale potporu građana u borbi protiv pandemije Covid-19.
Konkretne mjere za osiguranje potpore građana za provođenje mjera
Mjere za osiguravanje suglasnosti građana su isključivo potporne mjere u borbi protiv pandemije Covid-19 te one funkcioniraju kao dodatne, ali nužne mjere koje mogu doprinijeti efikasnosti epidemiološke borbe. Neke od predloženih mjera su već u primjeni u nekim državama, veći dio njih treba biti primijenjen i u svakodnevnom životu svakog društva i po nizu drugih pitanja kako bi društvo moglo biti odgovornije, informiranije, uključivije, zaštićenije i održivije. Predložene četiri mjere se međusobno isprepliću i nadopunjuju, ostavljajući prostor da se mogu uvesti još neke dodatne mjere, koje bi mogle biti odgovor na lokalne prilike ovisno o pojedinoj državi i društvu.
- Osnaživanje informiranosti i educiranosti građana
Države moraju biti potpuno transparentne u provođenju javnih (medijskih) kampanja. Pri tom moraju uvijek zagovarati isključivo interes građana. Istovremeno države moraju uložiti značajniji napor kako bi smanjile utjecaj infodemije, a posebice fake newsa u medijskom i prostoru društvenih mreža. Senzacionalizam i poticanje straha sigurno neće doprinijeti racionalnijem prihvaćanju pouzdanih informacija te presuđivanju temeljem njih, tako da se takve aktivnosti trebaju uvijek izbjeći.
Akademska i stručna zajednica strateški je saveznik države u educiranju građana o pandemiji, virusu Covid-19, epidemiološkim mjerama, cjepivima i svim drugim značajnim pitanjima vezanim uz pandemiju. Svaki stručnjak treba pružiti pouzdane informacije javnosti u području u kojem je stručnjak, djelujući uvijek odgovorno u interesu zaštite života i zdravlja građana.
Mediji trebaju biti strateški saveznik u procesu informiranja građana. Tom savezništvu sigurno neće doprinijeti što se u nizu (europskih) država medijske slobode dodatno ograničavaju za vrijeme pandemije, ali ni to što vlasnička struktura pojedinih medija nije odviše zainteresirana za stabilnost i prosperitet društva u kojem djeluje. U tom odnosu s medijima, dobrobit građana i društva u cjelini, kao i njihova potpuna i pravovremena informiranost, uvijek mora biti prioritet države.
To savezništvo države i medija u pouzdanom informiranju građana ne smije nikako postati opstrukcija u medijskom komentiranju i kritiziranju rada predstavnika države, kao i svih drugih, koji sudjeluju u upravljanju krizom i društvom u vremenu pandemije. Upravo suprotno, s kritikom se aktere upravljanja treba dodatno potaknuti da budu još odgovorniji i privrženiji radu za opće dobro svih građana, ili ako su u tome zakazali, da se povuku i poziciju prepuste drugome, tko će biti odgovorniji.
- Uključivanje svih građane u borbu protiv pandemije i zaštita od diskriminacije
Covid-19 ugrožava sve ljude neovisno o rasi, vjeri, naciji, spolu, rodu, seksualnoj orijentaciji ili godištu rođenja. Svi su građani ugroženi i država mora svima pružiti jednaku zaštitu. Zato mjere koje država implementira moraju biti uključive, pravične i odgovorne, jer u suprotnom, ako se mjere ne budu odnosile na neke zajednice, obrambeni mehanizam društva postat će previše ranjiv i porozan, tako da će postati nedjelotvoran. Pojedinci, koji su i inače ranjiviji, posebno su pogođeni u vremenu pandemije.
Zbog toga, moguće je da se neke grupe treba dodatno zaštititi, jer im predviđene mjere nisu dostatna zaštita zbog njihove veće izloženosti virusu Covid-19. U tu grupu svakako pripadaju zdravstveni radnici, posebice oni, koji direktno rade sa zaraženim pacijentima. Također u te posebno osjetljive grupe pripadaju i osobe starije životne dobi, kao i ljudi s kroničnim bolestima i problemima s imuno sustavom. U slučaju zdravstvenog osoblja, svakako treba osigurati dodatne zaštitne mjere za redovni rad kao i prioritet u cijepljenju protiv Covid-19 virusa, a u slučaju ostalih spomenutih skupina, treba im omogućiti veći stupanj (samo)izolacije, primjerice rad od kuće te također omogućit im prioritet pri cijepljenju.
Uz to, i sve ostale skupine (između ostalog, djeca, žene, pripadnici etničkih, nacionalnih i vjerskih manjina, pripadnici LGBT zajednice, migranti, izbjeglice i prognanici), koje su i inače u ranjivim društvenim pozicijama, moraju dobiti posebnu zaštitu države, kako bi osigurali da obrambeni mehanizam društva bude što je moguće manje propustan, a i kako bi svi građani mogli ostvariti svoja prava i slobode koliko je to god moguće u vremenima pandemije.
- Zaštita sredstava za život u vremenu pandemije
U pandemijskom vremenu potpunog zatvaranja, kada država uvodi epidemiološke mjere, koje onemogućavaju rad niza djelatnosti, veći broj do tada radno aktivnih ljudi ostaje bez mogućnosti za stvaranje sredstava za život, kako za sebe, tako i za svoju obitelj i zaposlenike. Uz to, vrlo često su ti građani opterećeni kreditima i sličnim financijskim opterećenjima, koje uslijed obustave rada, postaju izrazito snažni teret. Također, građani jednog dijela europskih država ostvaruju značajan prihode u turizmu, grani gospodarstva, koja posebno pati uslijed zatvaranja državnih granica te zatvaranja niza uslužnih djelatnosti koje su dio redovne turističke ponude. Ako se pojedinac mora boriti za golo preživljavanje, on će kršiti mjere potpunog zatvaranja kako bi osigurao sredstva za život.
Zbog toga je nužno privremeno osigurati financijsku podršku svim građanima, koji uslijed pandemije nisu u mogućnosti stvoriti sredstva za život. Društvu, kao i zajedničkom obrambenom mehanizmu protiv pandemije, je bitno da su svi građani zaštićeni te da nema onih koji izlažu svoj život i zdravlje, kako bi mogli preživjeti. Uz to, država mora pronaći mjere kako bi se ostvarila puna zaštita života i zdravlja ljudi, a istovremeno omogućilo građanima da ostvaruju sredstva za život, putuju, koriste različite usluge, bave se sportom.
Jedan od koraka u tom smjeru je pouzdano informiranje građana o cijepljenju protiv Covid-19 te uvođenje tzv. Covid-19 putovnica. Države moraju omogućiti građanima pouzdana i provjerena cjepiva, koja će zaštititi njihov život i zdravlje. S druge strane, tzv. Covid-19 putovnice trebaju omogućiti povratak slobode putovanja između država te oživljavanje turizma kao i svih gospodarskih grana koje se vežu uz njega.
- Predstavnici države moraju biti uzor u provođenju mjera
Predstavnici države moraju svojim djelovanjem biti uzor primjerenog odnosa prema uvedenim epidemiološkim mjerama. Mjere dakako ne bi smio kršiti nitko, no ipak posebnu odgovornost imaju oni, koji upravljaju društvenim procesima. Ako predstavnici države ne budu poštivali ograničenja sloboda i prava, teško je isto očekivati od građana. Građani će imat „izgovor“ za kršenje mjera. Građani će svoje djelovanje prilagoditi okvirima, koji će njima biti prihvatljivi. Takvo ponašanje predstavnika države, kao i samih građana, može direktno ugroziti cjelokupnu borbu društva protiv pandemije.
Slijedom toga, ako je na snazi zabrana okupljanja više od deset ljudi, onda ne može biti održavan politički skup s 11, napose ne s 500 osoba. Ako je uvedena epidemiološka mjera, koja regulira da na sprovodu smije biti samo 10 ljudi, onda na sprovodu kralja ili bilo koga drugog, ne smije biti više ljudi. Ako se radi o nacionalno bitnim sugrađanima, uvijek je moguće pronaći način kako bi građani osjećali da su dio posljednjeg pozdrava, a da istovremeno ne ugroze svoje, i zdravlje i život drugih, primjerice javnim prijenosom sprovoda putem TV kanala.
Kad se jednom epidemiološke mjere prekrše, napose ako izostanu sankcije za sve prekršitelje, građani se neće osjećati obveznim poštivati takve mjere. To može dovesti do vrlo opasne situacije koje društvo mora izbjeći, a posebna odgovornost leži upravo na onima koji upravljaju procesima i koji donose epidemiološke mjere.
Umjesto zaključka
Ograničavanje ljudskih prava i sloboda u izvanrednim okolnostima, kao što je proglašena pandemija Covid-19, dopušteno je samo kao strogo svrsishodna privremena mjera, koje je proporcionalno implementirano i ne diskriminira nikog. Neka ljudska prava i slobode nikad ne mogu biti predmet ograničavanje. To se posebice odnosi na pitanje zabrane držanja robova, trgovine robljem, mučenje, tortura ili slično nečovječno kažnjavanje. Nakon što izvanredna okolnost završi, građanima se vraća slobodno uživanje u pravima i slobodama, u kojima su mogli uživati i prije uvođenja izvanrednog stanja.
Kako jedan dio građana pruža otpor primjeni epidemioloških mjera, država mora implementirati niz dodatnih mjera, koje bi trebale osigurati potporu građana u borbi protiv pandemije. Ta potpora građana je nužna, jer bez nje mjere neće biti provedive te će Covid-19 jednostavnije nastaviti ugrožavati život i zdravlje svim građanima.
Pouzdano informiranje građana pokazuje se kao ključni moment osiguranja potpore građana. Ključni saveznici u tom procesu informiranja su akademska i stručna zajednica te mediji. Uz to, kao izrazito značajna mjera osiguranja podrške građana nameće se osiguravanja sredstava za život svim građanima, koje su epidemiološke mjere onemogućile rad. Kako bi mjere dobile punu potporu građana mora biti osigurana puna uključenost svih građana i niti jedna skupina ne smije pri tom biti diskriminirana. Uloga predstavnika države kao uzora u provođenju i poštivanju mjera je ključna. Ako bi došlo do nepoštivanja mjera od strane predstavnika države, građani bi imali izgovor da ni oni ne moraju poštivati donesene mjere.
Ne smijemo smetnuti s uma, u ovoj borbi protiv pandemije svi smo zajedno i samo tako možemo ostvariti pobjedu nad Covid-19. Zato je nužna potpora borbi svakog građanina, svake zajednice i svake države. Niti jedno društvo niti jedna država na svijetu ne može pobijediti pandemiju sama. Ovo je svjetski problem. Svi ga moramo zajedno rješavati. Kada pobijedimo pandemiju, ne trebamo se vraćati na staro – trebamo biti bolji ljudi, bolja društva, bolji svijet.
Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovoran autor i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.
