Foto: N1/Telegram

Kako su globalne krize, oko migranata i koronavirusa, preuzele hrvatsko predsjedanje Europskom unijom

“Hrvatska dinamično kreće u predsjedanje Europskom unijom, “već u tjednu od 7. siječnja imat ćemo vrlo intenzivan i dinamičan slijed zbivanja”, govorio je premijer Andrej Plenković krajem prosinca, na zadnjoj prošlogodišnjoj sjednici Vlade. Ovo je “povijesni dokument” za Hrvatsku, objašnjavao je ponosno na istoj sjednici ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, prezentirajući program hrvatskog predsjedanja EU-om.

“U političkom smislu, to je bez ikakve dileme najvažniji dosje kojim će se Hrvatska baviti sljedećih mjeseci”, tumačio je par dana kasnije Plenković koliko će za hrvatsko predsjedanje biti ključni pregovori o sedmogodišnjem europskom proračunu. Krajem siječnja, pak, na Eurotribini Hrvatskog radija, premijer je podvukao crtu: “Mogu ocijeniti da je ovaj prvi mjesec (predsjedanja EU-om, op.a.) bio izrazito uspješan i intenzivan”. Uspješno, dinamično, intenzivno. A onda je došla veljača.

Hrvatsko predsjedanje EU-om naglo se prebacilo u krizni mod. “Povijesni dokument” na 52 stranice, u kojem je šestomjesečni program rada “doista detaljno razrađen” – kako je u prosincu objašnjavao ministar Grlić Radman – ustuknuo je pred dvije goleme krize s kojima se upravo suočava Europska unija. Epidemija koronavirusa i ponovna aktualizacija migrantske krize na južnim europskim granicama potpuno su preuzele cijelu agendu prvog hrvatskog predsjedanja EU-om.

Europski portal Politico.eu pobrojao je u četvrtak s kojim se sve problemima suočio tim Ursule von der Leyen u prvih sto dana na dužnosti, problemima koje, naravno, nisu predvidjeli. Ista je sudbina snašla i hrvatsko predsjedanje. No, to je zajednička točka svih predsjedanja – očekivati neočekivano. Prioriteti se u hodu mijenjaju, dogodilo se to, kako smo pisali još u siječnju, i državama koje su vodile EU prije nas; Latvija, primjerice, nije mogla predvidjeti da će 2015. godine EU voditi u jeku najveće izbjegličke krize. Hrvatska je, dakle, svakako računala na krizne situacije. Ali teško da je računala da će te krize biti tako dramatične i globalne.

Predsjedanje smo ionako preuzeli u nezgodnom momentu: EU se bavi odlaskom jedne zemlje članice i dogovorom o sljedećem proračunu. Prvo se nikada dosad u povijesti nije desilo, a ovo drugo uobičajeno izaziva ozbiljne svađe među državama članicama. Međutim, praktički preko noći, “najvažniji dosje” više nije bio proračun, to su postale epidemija koronavirusa i migrantska politika. Nije da ih Hrvatska, kao predsjedateljica EU-om, treba riješiti – predsjedanje Unijom ipak nije toliko zahtjevan posao – ali ipak treba pokazati određenu dozu snalaženja u vrijeme kada države članice paničare zbog zdravstvene situacije i istovremeno s nelagodom promatraju kako im se pet godina odgađanja dogovora oko migrantske politike sada vraća kao bumerang.

Tako su, umjesto mirnog jedrenja kroz uobičajene sastanke stručnih odbora, radnih skupina neobičnih birokratskih naziva i susrete ministara za koje šira javnost jedva da pokazuje ikakav interes, uslijedili izvanredni krizni sastanci od kojih se očekuju konkretna rješenja.

Ministar zdravstva Vili Beroš gotovo da se još nije stigao ni raspakirati na novom radnom mjestu, a već je morao sazivati svoje kolege na videokonferencije i hitne sastanke. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović jurio je s grčke granice na izvanredno ministarsko okupljanje u Bruxelles. Ministar Radman zadržao je neplanirano svoje kolege u Hrvatskoj kako bi mogli raspraviti situaciju u Siriji i Turskoj. “Vrlo intenzivan i dinamičan slijed zbivanja”, rekao bi njihov šef, Andrej Plenković. A nije još ni sredina ožujka.”, piše Irena Frlan Gašparović za Telegram.

X