“Ideja da će zagrebački summit biti mjesto i vrijeme nekakvog uskrsnuća politike proširenja koja se čini blago preminulom u zagrljaju Emmanuela Macrona, ali je ostali ožalošćeni susjedi i prijatelji odbijaju pokopati u nadi da se nešto još može spasiti do Zagreba i svibnja, možda se nekim čudom ostvari, ali zasad vjerojatnije izgleda da neće. Je li, dakle, zagrebački summit unaprijed osuđen na neuspjeh?
Nitko to ne govori, nitko od involviranih aktera još se ne predaje, premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je na radnom ručku kod Macrona u Parizu, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen (koji su sljedeći tjedan u Zagrebu) također aktivno rade na promjeni francuskog stava i blokade… Prema jednom nadobudnom scenariju, francuski predsjednik mogao bi omekšati svoj veto na proširenje EU nakon što završe lokalni izbori u Francuskoj sredinom ožujka pa bi se do Zagreba mogla donijeti odluka koja će ispraviti nepravdu prema Tirani i Skoplju. Ali, osim tih prepreka unutar EU koje stoje na putu uspjeha zagrebačkog summita i uspjeha daljnje politike proširenja, pojavljuju se i prepreke koje izviru iz događaja na terenu, u samim zemljama kandidatkinjama koje u ovom trenutku imaju otvorene pregovore. A to su Crna Gora i Srbija. Ti događaji podsjećaju na pitanje koje je ključno za politiku proširenja EU, ako ona kojim slučajem i preživi Macrona – može li ideja daljnjeg proširenja preživjeti ako Srbija nastavlja voditi politiku koja ne samo da ne pokazuje nikakvo kajanje za pokretanje agresije i ratova protiv susjeda u vremenu Slobodana Miloševića i raspada Jugoslavije, nego se i dalje ponaša kao da može nametati svoju volju drugim suverenim državama na jugoistoku Europe?
– Ovo što se događa u Crnoj Gori pokazuje da se vodi borba za jedan drukčiji Balkan, onaj na kojemu Srbija ne može nametati svoju volju gdje god hoće. Ali Europa to ignorira. Događa se klasična greška europskih diplomatskih krugova koji u tome ne vide nešto bi Europu posebno zanimalo – kaže povjesničar Ivo Banac.
Može li Hrvatska, koja je kao država predsjedateljica Vijećem Europske unije pripremom neformalnog summita u Zagrebu uključenija u politiku proširenja EU više nego ikad prije, biti ta koja će senzibilizirati jezgru EU po tim pitanjima?
– Srbija u ovom trenutku nema potencijal za otvoreni sukob s bilo kojim od susjeda. Oni znaju što mogu i sad su ocijenili da ni s Crnom Gorom ne mogu ići u sukob. Upravo se, dakle, pokazalo da nemaju ni mogućnosti ni snage za takvo što jer nisu oni u Beogradu zbog dobrote svoga srca zaustavili tu histeriju koja se pojavila među dijelom stanovnika same Crne Gore – smatra filozof Žarko Puhovski.
Uoči zagrebačkog summita u svibnju premijer Andrej Plenković planira, ili je barem tako više puta najavljivao, obići glavne gradove zemalja jugoistočne Europe. To bi mu trebalo pomoći da bolje pripremi i očekivanja od summita i samu deklaraciju koja će biti usvojena na tom neformalnom sastanku na vrhu. No na pitanje može li Hrvatska sada kada ima važniju ulogu u EU bolje senzibilizirati ostatak EU, teško je dati jednoznačan odgovor. Hrvatska se u ovih šest i pol godina članstva u EU uvjerila da u raspravama o proširenju nema takvu ulogu da se njezini stavovi doživljavaju kao konstruktivan doprinos zajedničkom europskom stavu, nego se često, posebno kad je riječ o hrvatskim stavovima prema BiH, među ostalim državama članicama uzimaju s oprezom, primaju na znanje, ali ne i ugrađuju u zajednički europski stav ili europsku politiku. Hrvatska, drugim riječima, najprije mora izgraditi ugled konstruktivne države članice u tim raspravama, a onda s takvim ugledom može pokušati poentirati, što danas jednostavno još nije slučaj.
Zagrebački summit, kao neformalni sastanak na vrhu posvećen temi proširenja EU na zapadni Balkan, tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU mogao bi biti točka na kojoj će se izgraditi taj ugled, a onda i veći utjecaj Hrvatske. Mogao bi, ali i ne mora biti. Sve ovisi o tome kako će Hrvatska i ponajprije premijer Andrej Plenković odigrati svoje karte u sljedećih nekoliko mjeseci. Zbog francuske blokade politika proširenja EU gurnuta je u slijepu ulicu, u mrtvi kut. No na neki paradoksalan način istodobno je i dobila na važnosti jer se praktički svi ostali europski lideri slažu da je takav potez Macrona bio pogrešan i da to treba ispraviti jer EU ugrožava svoju vjerodostojnost i gubi geopolitičku snagu ako nije u stanju biti snažna i biti izvor inspiracije ni u svom najbližem susjedstvu kao što je jugoistok Europe.”, piše Tomislav Krasnec za Večernji list. Cijeli tekst pročitajte ovdje.
