Intervju: Lydia Gall, Human Rights Watch

Human Rights Watch cijenjena je međunarodna neprofitna organizacija koja se bavi zaštitom ljudskih prava u svim kutovima svijeta. Kako bi osigurali svoju neovisnost, ne primaju novčana sredstva nacionalnih vlada i paze da su izvori donacija koje primaju u skladu s njihovim vrijednostima.

Lydia Gall je istraživačica Human Rights Watcha-a. Sjedište joj je u uredu u Budimpešti, a područje rada Istočna Europa i Zapadni Balkan. Po struci je pravnica i prije nego što se pridružila Human Rights Watch-u, radila je kao državna odvjetnica. Gall već godinama pomno prati situaciju s migracijama u Europi.

Hrvatska policija žutim sprejom označava izbjeglice koje nezakonito protjerava iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, prema novom izvještaju aktivista iz platforme Border Violence Monitoring Network i pisanju Guardiana. Hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova odbacilo je te optužbe izjavivši da se “na pretenciozan način, neobjektivnošću i senzacionalističkim člancima optužuje hrvatske policijske službenike za ksenofobiju”. Kako to komentirate?

To se čini kao uobičajen odgovor hrvatske Vlade na optužbe o zlostavljanjima i nezakonitim protjerivanjima na hrvatskoj granici. Umjesto da se bavi optužbama i pokrene istragu, s obzirom na dugogodišnje i dobro dokumentirane navode o zlostavljanjima, Vlada odabire da ih odbaci. Takvo ponašanje teško da je dostojno države članice Europske unije.

Human Rights Watch i druge respektabilne međunarodne i domaće organizacije te domaći i strani mediji tijekom godina su prikupili niz dokaza o zlostavljanjima i nezakonitim protjerivanjima izbjeglica iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Hrvatsku Vladu i policiju zbog takvog ponašanja i kršenja zakona su, među ostalima, prozivali EU parlamentarci i povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović. No ministar Davor Božinović i premijer Andrej Plenković uporno odbacuju sve optužbe tvrdeći da hrvatska policija djeluje u okviru nacionalnih i EU zakona. Zbog čega se osjećaju toliko samouvjerenima da mogu ne samo negirati sve dokaze, nego i nastavljati s istom praksom?  

To je uvijek isto, zamorno negiranje hrvatske Vlade kad se suoči s optužbama. Mlak odgovor Europske unije na stalna zlostavljanja i protjerivanja izbjeglica dijelom daje hrvatskim vlastima, i drugim zemljama koje provode slične prakse, carte blanche da nastave s nasilničkim ponašanjem, jer znaju da neće biti posljedica.

 Vi ste osobno bili na terenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, gdje ste razgovarali i s izbjeglicama i s vlastima. Koje ste uvide dobili?

Mnogo puta sam bila u regiji i intervjuirala desetine tražitelja azila i migranata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dokumentirajući protjerivanja iz Hrvatske u Srbiju i Bosnu tijekom godina. Modus operandi se čini istim, s različitim stupnjevima nasilja. Dokumentirala sam slučajeve premlaćivanja, uključujući udaranje nogama i šakama, upotrebu suzavca i pendreka te vatrenog oružja kako bi se zastrašilo ljude. Dokumentirala sam i krađu njihovih stvari – novca, mobitela i ostalih vrijednosti.  

Svjedočanstva su uvijek bila dosljedna i neovisna jedna o drugome. Čula sam priče o trudnicama koje su protjerane i prisiljene satima hodati usred zime po planinskim i šumovitim predjelima. O ženama i djeci koje su fizički zlostavljali i ponižavali hrvatski policajci, sudeći prema onome kako su ih opisali. Nasilju i zlostavljanju dakle nisu izloženi samo muškarci, iako je vjerojatnije da će oni biti brutalnije zlostavljani, već i žene i djeca. Mnogi su opisali kako su bili prisiljeni trčati između redova hrvatskih policajaca koji su ih batinama tjerali u vodu preko koje su se morali vratiti u Bosu i Hercegovinu. Često su ta zlostavljanja praćena uvredljivim i diskriminirajućim jezikom. Neki su mi rekli da su im bosanski policajci ili, češće, bosanski građani dali hrane i vode te im pomogli da dođu do kampova u Bosni nakon što su ih hrvatski policajci zlostavljali i izbacili na nepoznatom mjestu, daleko od bilo kojeg sela ili grada, pa su lutali satima ili čak danima.

Moji su kontakti s hrvatskim vlastima tijekom godina prilično razočaravajući. Uvidi Human Rights Watcha se negiraju i odbacuju. Državna tajnica Terezija Gras nam je prilikom susreta u Ministarstvu unutarnjih poslova prije otprilike godinu dana rekla da su optužbe izmišljene, tvrdeći da se lokalni aktivisti odijevaju kao policajci kako bi diskreditirali hrvatsku policiju. Kakva besmislica! Ali, takav je odgovor i stav s kojim se susrećemo kada iznosimo hrvatskoj Vladi naše pritužbe i preporuke. I to rade unatoč tome što je čak i hrvatski policajac, iako anonimno, govorio o tome kako im je naređeno da izvršavaju protjerivanja. Hrvatska pravobraniteljica Lora Vidović je također upozoravala na nezakonita protjerivanja i zbog toga je bila kritizirana. Tomu dodajte i svjedoke, osim migranata i izbjeglica, koji su vidjeli protjerivanja ili su čuli hrvatske policajce da opisuju kako provode nezakonita protjerivanja. Uzmimo primjer gradonačelnika Bihaća Šuhreta Fazlića. Iako se radi o politički osjetljivoj temi u regiji, gradonačelnik je javno istupio sa svojim osobnim iskustvom kada je prilikom lova na bosanskom teritoriju susreo hrvatske policajce dok su protjerivali ljude iz Hrvatske.  

Ukazuje li količina i dosljednost svjedočenja ljudi koji su prošli zlostavljanja u rukama hrvatske policije na sustavnu i organiziranu politiku hrvatskih vlasti ili se to može podvesti pod iznimke i možda praksu nasilnih pojedinaca u redovima hrvatske policije?

Ne radi se o pojedinačnim slučajevima. Višegodišnje istraživanje Human Rights Watcha-a i drugih organizacija pokazuje da su protjerivanja dio sustavne i smišljene politike vlasti kako bi se ljudi protjerali s hrvatskog teritorija bez propisane procedure, a to je u suprotnosti s hrvatskim i EU zakonima te pravima izbjeglica. Svaka deportacija se treba odvijati u skladu sa zakonom definiranim pravilima, ljudi bi se trebali moći žaliti na odluke i oni koji traže zaštitu bi trebali biti u mogućnosti provoditi to svoje pravo u skladu s hrvatskim zakonskim obavezama. Ono što vidimo je grubo kršenje tih zakonskih prava i Hrvatska bi trebala biti odgovorna za ta kršenja.

Shvaćaju li se optužbe za hrvatsko kršenje zakona ozbiljnije izvan Hrvatske nego ovdje ili zapravo svima odgovara da Hrvatska obavlja ulogu marljivog, pa makar i okrutnog, čuvara granica Europske unije?

Odgovor Europske unije je do sada bio nečujan. Moglo bi se čak reći i da je EU odlučila ne vidjeti neprestana zlostavljanja. Europska komisija je itekako svjesna što se događa, tim više što Human Rights Watch i druge organizacije na to često podsjećaju i pozivaju da se poduzmu mjere protiv Hrvatske zbog kršenja njezinih obaveza prema zakonodavstvu EU-a. Činjenica da se ništa od toga ne uzima za ozbiljno, i to prvenstveno u Europskoj komisiji koja je u poziciji da djeluje, zabrinjavajuća je i razočaravajuća te sugerira da je politika ‘skretanja pogleda’ cijena očuvanja granica sigurnima. To bi značilo da je Europska komisija zaključila da je određena razina zlostavljanja ljudskih bića prihvatljiva dokle god se granice EU-a čuvaju i štite. Ako je doista takva prešutna politika, to znači da se određena prava ne primjenjuju na određenu skupinu ljudi, a to nije u skladu s vrijednostima EU i promicanjem temeljnih ljudskih prava.

Europska komisija bi treba pokrenuti sudski postupak protiv Hrvatske zbog kršenja zakona EU – zaključio je Human Rights Watch u izvještaju iz studenog 2019. No, ta je Europska komisija proteklih godina dodijelila desetine milijuna eura Hrvatskoj za nadzor na granici pa i za operativne troškove granične policije, unatoč dokazima o represivnim postupanjima te iste policije. Također, ta je Europska komisija zaključila da je Hrvatska spremna za pridruživanje Schengenu. Je li Europska komisija odgovorila na vaš zahtjev?

Ne, odgovor u smislu poduzimanja neke konkretne akcije je izostao. Institucije prate što se događa, vode dijalog s hrvatskim vlastima, ali se ne poduzimaju nikakve stvarne radnje koje bi natjerale hrvatske vlasti da istraže optužbe te da oni koji su odgovorni za to odgovaraju. Moj je osjećaj da se Komisija pravi da ne zna za zlostavljanja. Iako svaka država ima pravo štititi svoju granicu, postoje određena pravila kojih se države moraju pritom pridržavati. Nezakonita protjerivanja, koja često prati nasilje, u suprotnosti su s tim pravilima. Kad se to dogodi, dužnost je Europske komisije da istupi kao čuvarica zakona. No to se nije dogodilo u slučaju Hrvatske i drugih zemalja.

Human Rights Watch je prozvao Hrvatsku da prestane s nezakonitim protjerivanjem i nasiljem nad izbjeglicama i migrantima. Kako se tome može stati na kraj ako vlasti ni ne priznaju da se događa?

Prije svega, potrebno je priznati da se to događa. To bi zahtijevalo istinski napor hrvatskih vlasti da temeljito istraže što se događa i privedu odgovorne. Na razini EU, Europska komisija bi trebala prestati ignorirati zlostavljanja koja se događaju na vanjskim granicama EU-a i odmah poduzeti mjere kako bi potaknula Hrvatsku da zaustavi takvu praksu. Sredstva koja se daju Hrvatskoj radi zaštite granica imaju stroge mehanizme kontrole koji osiguravaju da se ne koriste za kršenja zakona. Također, mislim da bi bilo od presudnog značaja da svi policijski službenici i drugi dužnosnici u Hrvatskoj koji poštuju zakone istupe i javno progovore o onome što znaju, što su vidjeli i doživjeli u vezi s nasilnim praksama, kao što su to neki to već i učinili. Čuti svjedočenja izravno od njih otežava vlastima da to negiraju i odbace. Konačno, marljiv i hrabar rad lokalnih aktivista i novinara koji pokušavaju rasvijetliti zloupotrebe također je presudan jer daju do znanja vlastima da to pitanje nije zaboravljeno i da neće nestati samo zato što se vlasti neće angažirati i poduzeti mjere. Pritisak na vlasti se mora nastaviti, jer je, na kraju krajeva, u pitanju fizičko blagostanje ljudi, njihovi životi i njihova prava. Ako se Hrvatska smatra demokratskom zemljom koja poštuje vladavinu prava i dijeli europske vrijednosti vladavine zakona i temeljnih prava, dužna je poduzeti mjere kako bi zaustavila zloupotrebu zakona koja se događa na njezinim granicama.

Kažete da svjedočenja onih koji su primorani na kršenje zakona otežava vlastima da negiraju takve prakse. No kada sam objavila razgovor s policajcem koji je detaljno opisao kako je po naredbi provodio nezakonita protjerivanja, Ministarstvo unutarnjih poslova mi na tri službena upita za komentar nikada nije odgovorilo. Dakle, ni javne optužbe iz njihovih redova ih ne obavezuju niti da poštuju uobičajenu komunikaciju s javnošću.

U vašem se slučaju radilo o jednom policijskom službeniku, što je lakše ignorirati i otpisati kao izmišljen ili izoliran slučaj. No kada b više policajaca, neovisno jedni o drugima, progovorilo o tome da su po naređenju sudjelovali u protjerivanjima, mislim da bi to bilo teže ignorirati te da vlasti bile prisiljene nešto poduzeti, makar nevoljko. Također mislim da je potreban pritisak s raznih strana – od svjedoka, policajaca, međunarodnih medija, međunarodnih organizacija za ljudska prava i glasova unutar EU – kako bi se prisililo hrvatsku Vladu da pokrene istragu, privede odgovorne i konačno zaustavi takve prakse.

 Barbara Matejčić

Ovaj članak nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta “Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021”. Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

X