“”Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioriteta područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No, u ovom se dokument sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslova (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija”, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolezećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapa sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacije s područja sukoba”), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala. Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u bilo kakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama”.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice”. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično, a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru” prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju”, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina”. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike”, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.”, piše Igor Tabak za Obris.org, na čijim je stranicama dostupan cijeli članak.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta “Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021”. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.